Zagrli me oko vrata oluja se diže....Ne može ti vjetar ništa ako priđeš bliže...

Tap tap tap.. Korak po korak... Neka šetnja, misli u praznom hodu, na nekom mom leru... U pozadini čujem glasove... MUŠKE...

"A šta...ona mu košulja stoji k'a na bure... Niđe nema mišić, niđe brate... I one meni tu nešto..."
"A brate, viđe li mu đevooojkuuu..." (tonski zapis - podgorički akcenat govora)

I tako, dok koračam do kuće...
Zapitam se...
Da li ima istine u onom što sam čula od starijih - muškarci su veće tračare od žena?
Oni - oličenje snage, jačine, poštovanja (bar su bili nekad), da imaju karakteristike koje pripisuju ženama...
Ili je to možda karakteristika koja sem ože pripisati svima... nekom manje nekom više...zavisi od dužine jezika...
Lično - oduvijek sam muškarce smatrala boljim sagovornicima upravo zbog nemogućnosti ogovaranja, tračarenja i komentarisanja...
Ali zar je sad vrijeme da promijenim mišljenje...?
Da ugraviram još jednu lošu crtu u muškim osobinama...?
Kad su se osobine muškaraca kao jačeg pola toliko pomiješale sa ženskim da su oni postali toliko slabi?
U kojoj vremenskoj eri su prestali da budu pokretač ženskog univerzuma? Da li je to promjena u genima ili pojava vibratora? Da li to možda muškarci nisu dovoljni?

Ne mogu da zaboravim prošlo ljeto, i rečenicu "***** ti ja muško ako ne može da ponese djevojku u naručju..." i oooopppppp... narednu rutu puta nisam ni hodala...letjela sam...u oblaku sigurnosti, zaštitinički obavijena i nasmijana...
Jer postoje i oni koji zaista imaju muške gene u sebi...
I sad na kraju, umjesto nekog novog trača (to ću da ostavim za malobrojno žemsko društvo)...
Momci... Muškarci su s razlogom nazvani jači pol...