Dobro došli drugovi na našu malu maskaradu...

Krene neki novi dan... Novi ljudi oko tebe, rode se nove nade u tebi, misliš "Ovaj put je drugačije...Pametnija/i sam, ne može me više žednog preko vode prevesti svaka budala..." Opet misliš da možda u ljudima ima nešto dobro, neka klica dobrog pasulja koja raste u njima. daš šansu, pustiš ljude malo bliže, eto tek da osjete da im bar malo vjeruješ. Pustiš... i grdno se opet prevariš...

Vidiš da ljudi imaju problem sa postavljanjem granica u životu, da ne znaju da kažu da je dosta... Ne umiju povući onu žutu fluoroscentnu liniju ipred očiju i samog sebe ubijediti da ne treba pretjerivati... da moraš držati distancu... jer u životu, najvrijednije je znati kad trebaš stati, zaustaviti svoje egocentrično JA, pritisnuti kočnicu i stati... U tim trenucima tek pokazuješ svoje lice... Onu tvoju ličnost na koju si tako ponosan...

Razumijem ja... Sve ja shvatam... I nesreću, i prošlost, i probleme...Iznenađuju me pozitivni ljudi, iskreni ljudi i DOBRA djela... To je već nešto gdje se baš začudim i kažem "Svašta"... Ali daj, budi bar malo realan, i pogledaj oko sebe... nisi ti na mjestu zemljine ose, povedi računa o ljudima koji su oko tebe, kojima je stalo, možda ih guraš od sebe, možda negdje baš griješiš...

Toliko lica čovjek ima, al nikako da se rulet zaustavi na onom pravom, iskrenom... Ja sam davno skinula svoje maske, prekinula maskaradu svog života i odlučila da prigrilims voju golotinju duše i krenem baš takva dalje. Da jednostavno budem ono što ti nisi... Nemaš snage, ne smiješ, ne umiješ ili šta već... Ali ne postoji opravdanje, samo izgovor... I uporno te povrijeđuje ista sorta ljudi, nikako da se opametiš...Ali tako to valjda ide...

I onda na kraju samo mogu da uzdahnem duboko... Sklopim oči i kažem "Još jedan dan prođe... Sutra je možda pametnije..."

Oprosti mi grade, ja moradoh poći...

Ima jedan grad, onako mali, mozda tek predgrađe nekog svijeta... Odavno već postoji... mada, tužnog srca moram priznati da polako nestaje... Da umire... Kad za jedan grad mogu reći da umire? Da li je to onda kad u njemu nema radosti ili kad sve boje svijeta zamijeni samo jedna - SIVA?! Kad umjesto sjaja u očima ljudi vidiš samo tugu, bore na licu,  samo jednu misao koja se vidi kao fluorescentna boja - KAKO DANAS preživjeti? Spojiti kraj sa krajem već ogoljenih niti... Iskrzanih od stalnog prevezivanja...

Taj grad u kom više ljudi umire nego što se rađa je u stvari jedino mjesto u ovom parčetu svijeta gdje još ima po malo duše... Tu, gdje su korijeni mog postojanja... tu je mladost ponikla i otišla da gradi neki drugi svijet... Tu, gdje su vukovi zaboravili šume, i gdje ptica već odavno nema... Tu, na obali 3 rijeke su ponikli i moji ideali... Nahranjena zemljom svojih parkova, napojena vodom sa najhladnijih izvora, udisala možda najgori vazduh svijeta... Sad pišem tom gradu... Kačim poruku pod njegovim svodom... I ne dam da umre...

Svi su već otišli... Prijatelji se rasturili, svuda po svijetu... Otišli da traže sreću pod nekim drugim nebom koje je možda plavlje, možda niže... ali nije ljepše... Ne osuđujem ih... I ja ću uskoro biti jedna od njih jer ovde sve mogu da podrže osim pameti... sposobnosti... ideala... sve osim uspjeha... Sve osim DOBROG SRCA! Možda kad opet dođem bude malo ljepše, možda mu samo treba jedan dan da se čarolija ukletog grada raskine i da sve bude kao nekad... parkovi puni djece, zaljubljenih, srećnih ljudi... Možda je ovo grad iz neke bajke gdje neka zla sila pokušava da upije svu dobrotu i radost iz ovog mjesta... Dok mu na kraju i dušu ne uzme, ostane neki grad duhova... Ukleti grad iz filma Tarantina...

Možda ovaj tekst neće ništa promijeniti, možda se niko neće okrenuti... Ali ipak... Znate.. Ima jedan grad... Moj grad... I kad i ja odem u potrazi za nekim drugim nebom, u srcu će mi vječno ostati... Ovo moje parče svemira...

Peče me moja so neprolivena

Znaš ono kad tupo gledam u daljinu i brojim unazad u sebi do sto... I stanem na pola... Udahnem duboko, ispunim pluća, pokušavam da izbacim vani so koja se taloži u plućima... Samo sjedi pored mene... nemoj me pitati da li sam dobro... Ne pitaj me šta me muči, šta se to toliko teško prostrlo preko mog bića pa ne umijem da se pomaknem sa mjesta u kom sam ostala koji tren prije... Znaš i sam šta ću ti reći: "Ma ok sam...NIšta mi nije..."

Znam da bi volio da ti ispričam sve... sve one tajne boli koje nikom nisam rekla, sve one divne trenutke zbog kojih sam letjela bez krila i da ti pokažem sve one bandere o koje sam strahovito lupila u letu... Da ti opišem sve ono što me godinama mučilo, što je krojilo i lijepilo fleke po  mojoj ličnosti vajajući me kao figuru od gline... Znam da bi mi stegao ruku i rekao: "Tu sam, slušam te, nisi sama..." A prijatelju moj... Usamljenija nisam bila nikad... Nikad nikom nisam otkrila sve pretince zaključane koje čuvam iza onih polica sa knjigama koje samo za ukras služe... Nikad nisam razgrnula onaj pepeo u kaminu sjete i otkrila nagorele cigle mojih praštanja... Nikad nikom prijatelju moj... 

Pitaš me: "Zašto ćutiš toliko dugo, sama... Za šta će ti sva ta so u teglicama punim paučine?" Eh... Nema toga na svijetu koji je sve suze isplakao, nema ga ko nije sakrio i od sebe svoju bol... Zašto ćutim? A misliš da će biti lakše ako na sav glas vrištim i pričam svijetu koliko ima bola u zidovima moje sobe? Prijatelju, nikog nije briga za druge do samo do sebe... A i prijatelji su se davno potrošili, neki pokupili što im je trebalo, neki iscijepali moje papirne otiske na vratima duše, neki su mi se samo smeškali dok su me slušali a bili miljama daleko... I onda sam stala... Jednostavno je prijatelju... sam sa sobom najlakše možeš primirje potpisati, dogovriti se da prećutiš, da zatrpaš... 

Zato... ako ne želiš sjediti pored mene, i ćutati, idi... Ustani, okreni se i odlepršaj u neki mrak, ne gubi svoje vrijeme sa nekim ko nema snage za letove... Nemoj me pitati šta mi je i kako sam, i zašto su  mi zenice mutne... peče me moja so... Kažeš mi: " Jednog dana ćeš mi reći..." Sjediš i dalje tu, zagrliš me jako, i ćutiš...  A ja ti kažem "Ništa mi nije..." Udahnem duboko... 

I ako si zaista to što kažeš, ako si zaista tu zbog mene, zbog moje prijateljske ruke, zbog mog srca koje ne želi lagati, zbog mojih ruku koje te neće ubiti... Onda, prijatelju... Znaćeš... Kad ti kažem "Ništa mi nije..." znaćeš... zagrlićeš me i nećeš me ostaviti samu... Znaćeš da sve mi je...