Jer to je taj put do sna

U posebnim trenucima

kad su se svi svijetovi zatvarali pred mojim pogledima...

kad su se svi vjetrovi gasili pred mojim uzdasima...

U predvečerje kad su sve moje sunčane ulice postajale izazov mraka...

Jedna zvijezda je skrenula sa poznate staze

i svoju prašinu prosula pred mojim stopalima.

I nije ličila na zvijezdu, nije čak ni mirisala na so...

Al je na mom licu iscrtala savršen osmjeh...

Onaj koji sam već davno sakrila u najveće dubine mojih okeana...

Onaj koji otkriva takt mog srca...

I poželjeh u trenu da se svi putevi za Rim sruše i u prah pretvore...

da se sve planete okrenu unazad ka svom početku...

Poželjeh u trenu da je svijet tek maleni treptaj u mom srcu,

da može na dlan da stane kao kap kiše u sumrak...

da ga udahnem i pretočim u svoje zenice...

Da ti ga poklonim u prvo svitanje...

Ja nisam mogla da znam da ćeš biti moj bijeli leptir u oazi sivila...

Moj kontrast u nijansama u koje sam svoj svijet obavila...

da ga sakrijem od svih prethodnih erupcija, od svih pogrešnih

skretanja...

Taj svijet koji sam prije tebe na vječne straže osudila,

da u kamenu i krvi srušen do temelja nikad ne oživi...

Nisam ni slutila da će sjaj zvijezda naći put do njega

koji sam tako spretno u paučinu maskirala...

Nemoj me pitati zašto sam toliko surova...

I košuta svoje lane od surovog lovca sakriva...

Večeras...

Dok pogledom tražim najljlepši kutak svemira

da sjaj zalutale repatice u njega prolijem,

čujem opet onaj zaboravljeni ritam u grudima...

To opet moja straža maršira...

Povlači svoje horde u šatore straha,

možda srce sa dušom prmirje potpisuje, i srce na dlanu razumu

predaje...

Možda su straže postale suvišne.

Svi ratovi su već odavno završeni, i mada sa primjesom sive,

nebo za nijansu svjetlije postaje...

Ne brini, neću ti sakriti tragove koji su te do mene doveli...

To čudo je moja snaga, moj mali svemir u kutu usana...

Laž je teška droga... s te igle se jos niko nije skinuo...

NAPOMENA: ovaj tekst je namijenjen svima koji imaju zajedničku osobinu – laganje... Svaka podudarnost sa likovima iz stvarnog života je NAMJERNA.

Od pamtivjeka postoje razlike između muškaraca i žena (to već svi znamo, nije neka novost). Žene su nježniji pol, a muškarci su otrovnija polovina. Ne zanimaju me mnogo te podjele, kao  ni one da su muškarci sa Marsa a žene sa neke lijeve planete. Ne, i muškarci i žene dolaze sa istog mjesta, rađaju se na isti način, ista im je boja krvi u venama, tako da su po meni, u mnogo čemu ravnopravni. Nećemo se zanositi ni bilo kakvim drugim jednakostima kojima se bave danas svi oni borci za rodnu (ne)ravnopravnost.

Po meni, ljudi se dijele samo na dvije vrste – one koji su iskreni i one koji to nisu. Na moju žalost (a i svih ostalih istomišljenika na planeti), ovih drugih je mnogo više. Šta je to u ljudskoj genetici pa uživaju u lažima? Koji je to otrov u venama pa kad jednom kreneš sakrivati istinu, ne možeš se odvići? Jedna laž vuče drugu, i onda se zapleteš i... Uništš tuđi život, svoju ličnost, povrijediš ljude koji to ne zaslužuju... I mirno spavaš?

I ja sam kao mlađa znala da sakrijem istinu, da je malo upakujem u neke obmane, ali samo da se mama i tata ne bi ljutili, da bi me profesor pustio sa časa, da ne bih otišla u školu, da bih izbjegla erupciju bijesa zbog toga što sam zaboravila da nešto uradim itd... Svi smo to radili. Te bijele laži nikom nisu nanijele mnogo zla. Ali sam i jednog dana otkrila da su mene lagali. Da su mi prodavali kamenje u bojama čokolade... Otkrila sam klupko laži koje se godinama krilo pod mojim jastukom... Nisam pokušala da ga razmrsim, nije vrijedilo... Nije mi trebalo. Sve u šta sam vjerovala se slomilo, i okrenula sam se tim ruševinama... Okrenula se i otišla, ostavljajući iza sebe pokušaje objašnjavanja koji me nisu zanimali.

I osjetila sam taj svrab na koži, trenje u venama, gromove u grudima... Postala sam alergična na laž, probudilo se sedmo čulo na vrhovima prstiju... I godinama posle toga nisam dozvolila nikom da me laže, da mi prodaje so umjesto šećera. I godinama posle toga jedino što ne mogu da oprostim je laž... I nikad neću...

I onda, kao i uvijek pitanje za pitanjem... I dalje ne razumijem zašto lagati? Zašto uskratiti pravo na istinu ma koliko ona trnja imala, ma koliko znala da opeče...? Zašto misliš da imaš pravo da mi pod nos stavljaš najljepše parfeme samo da bi prikrio smrad svoje izdaje? Nisi ni svjestan koliko otrova ima u svakom pogledu koji oboriš put zemlje misleći da ja to neću primjetiti... u svakoj pauzi između riječi dok smišljaš adekvatnu podvalu nadajući se da neću čuti tvoje misli...

Jednom ću ti dati adresu ovih stranica, iz nekog mog razloga... Možda ćeš me razumjeti, možda ništa nećeš shvatiti... Al jedno znam... Osjetićeš da u meni ima hiljadu godina tuđih iskustava, čitav jedan beskraj povjerenja u ljude koji su bili uz mene godinama i koji me nikad nisu izdali... I vidjećeš jedno obećanje – da nikad neću pokušati da ti poklonim blato umjesto bisera, i da ti nikad neću reći da sam na Cetinju, a u stvari sam u Budvi, da ti nikad neću reći „Javiću ti se“ pa te zaboraviti posle par pređenih kilometara... jer nisam ja od one loše berebe ’79... Još je moja sorta čiste krvi... Ne dam se još korovu laži...

Jedan san na domaku svitanja

Jedna srećna priča...

jedan magičan trenutak prepun slučajnosti u koje ne vjerujem...

Neko kao ja ko je prošao sile svijeta,

ko je stotinu puta pao i ustao...

lomio se i lijepio...

zašivao i cijepao šatore svoje emotivnosti...

Neko ko je cijeli svijet znao da spakuje u zenice...

Neko kao ja ko je izgradio sebe...

Ko je cijeli život tragao za nekim izgubljenim dijelom sebe...

Neko kao ja - neko koga neću opisivati do detalja...

Neko kao on ko je prošao svoju priču,

ko je svoje stranice ispisivao mastilom svoje sudbine...

On, koji je sve ono na šta nisam navikla...

On koji je sve ono što sam ja željela...

Sreli su se te dvije skitnice...

I jutra su dobila drugačiju boju, zore drugačiji miris...

More je postalo slatko od smijeha...

Kiša slana od brige...

Od pitanja - šta ako i ovo bude pad,

promašaj,

klimava gradnja na nemirnom tlu...

Nagrizala su pitanja,

sumpor pomiješan sa medom klizio venama...

Sve dok jedna bijela zora nije osvanula...

Sve dok nije i sama shvatila...

Ona - neko kao ja...

Da on nije od leda...

da on niije snoviđenje...

Da on nije princ iz bajke...

Shvatila i odrasla...

I sad može da priča jednu bajku iz svakodnevnice... 

Jedan slučajan susret koji je poveo ka odrastanju...

Ka svim idealima koje je nosila u srcu...

Sad može reći da ne misli na pad, da ne misli na bol...

Sad kad je on tu... On koji ne liči na nju...

On koji je sličan svemu što je sanjala...

...Najteže je kad zapljusne ispod pupka....

Posle određenih dana pauze, po malo u neko dosadno popodne poželjeh da opet nešto napišem... Nedostaje mi pisanje, „pametovanje“ u nekom mom stilu (koji, priznajem, ni ja ponekad ne razumijem)... Nego, pokušavala sam shvatiti ovih dana jednu situaciju...

More, plaža, dobro društvo (u stvari fenomenalno)... Odmor, opuštanje, i sve ono kad si siguran u sebe... Kad te baš ne interesuju nemiri u zemljama Bliskog Istoka (koji je sve biliži) a ni nestašica vode u Africi... Jer ispred mene je more, predivno moje plavo prostranstvo u koje mogu da smjestim sve svoje želje, strahove, maštanja, razočarenja...

On – visok, atletski građen, preplanuo, sa zelenim očima, crnom kosom, osmiijehom koji bi i slona oborio... San svake djevojke sigurno. Jedan susret, pa onda i drugi nekog drugog dana... Znamo da se u ovoj našoj maloj državi sve može saznati, pa tako sam i ja dobila broj telefona, ime, i... Naravno, prokletstvo društvenh mreža... I baš sam se spremala da krenem u osvajanje (jer i mi žene smo u duši ratnice), kad ono... Slike Apolona u muškom društvu... Oko 70 slika i ni jedna ne posjeduje žensko lice... On, jedan od onih muškaraca koji zna eleganciju, koji voli macho man stil... On, jedan od onih muškaraca kome ni jedna žena ne bi odoljela... On, jedan od onih koji uživa u muškom društvu... Koja šteta za ženski rod...

I onda, u beskrajnim razgovorima sa ljudima koje znam, kojima vjerujem analiziram Apolona već cijeli odmor... Da, možda je hetero, možda je homo, možda je i bilo koje slovo u abecedi, ali koji je to gen koji muškarcima šapuće da je ljepše biti u čoporu muškaraca (pod uslovom da je od nas „normalnih“ ljudi)... Da odmah nešto razjasnim, nemam ja ništa protiv načina života, protiv izbora drugih ljudi ukoliko se to ne kosi sa granicama ljudskog razuma. I onda sam se bacila u posmatranje na plaži pri svakom odlasku na moru (osim od skoro kad se moj čovek nalazi pored mene, tad zaista samo njega vidim... O tome u nekom drugom postu).

Primjetila sam „čopore“ muškaraca i žena, potpuno odvojeni, potpuno posvećeni svojoj ekipi... Svom timu... A toliko je usamljenih ljudi, toliko je njih sobodnih za vezu, za udvaranja, za romantiku... Samo ne znam kako se upoznaju kad se non stop kreću u grupama, kad treba da prođeš 3 vuka zaštitnika da bi došao do osobe koja ti se u toj gužvi dopala. I oni će cijeli dan na plaži provesti odvojeno, potajno se nadajući da će baš taj dan nekog upoznati ko će im se svidjeti... I ne moraju baš toliko da čekaju, dovoljno je da se okrenu oko sebe...

Ja sam naravno odustala odmah od Apolona, jedno zbog njegovog očiglednog homo-društva i opredjeljenja, a i vidim da on već ima najveću ljubav – samog sebe... Nastavila sam da posmatram i uživam u moru, u suncu... u društvu koje nije jednopolno... I u onom mom čoveku...