Monday, October 30, 2017

Najtise sto moze, ko sa predstave lose, iskradam se iz sna, iz ogledala viri jedan stariji ja.


Ostarila sam. Za dan. Za tren. Fizički. Gledam podočnjake u ogledalu i pitam se kad su se tako neprimjetno pojavili. Kad sam dozvolila da izgubim moje perfektno glatko lice? Šta me slomilo toliko da sam zaboravila kako da dišem? Hmmm... 

Pa ništa toliko posebno. Samo nekoliko poslednjih zbogom. Nekoliko napuklih ljudi i prijateljstava. Nekoliko njih koje više nikad neću vidjeti. Samo bolesti koje su napale na moje srcu najbliže. Ma neke sitne promjene zbog kojih mi se život pocijepao kao stara čarapa, gore na prstima i malo na peti. Neka ljubav propala kroz zemlju. Neka kroz srce. Ma ništa, kažem ti. Ništa me nije ubilo od toga. Suza nemam da bih plakala. Ni zida nemam da bih o njega lupila glavom. Rame neko možda da bih se naslonila? Ma kome je još predah potreban? Mogu ja to. Mogu ja sve to. I još više. 

Osmjehujem se licu u ogledalu. Pomilujem se po obrazu. U poslednje vrijeme je to jedina nježnost koja mi je potrebna. To, i tople čarape. Pitam se, šta ima na dnu mojih bivanja? Odavno nisam pala tamo. Nije da želim, ali odatle sam uvijek najlakše ustajala. Uvijek sam se lakše odgurivala od zemlju nego od vazduh. Uvijek je bilo spremnih ruku da me uhvate. Odavno već sama sebe hvatam u mrežu. 

Negdje, u međuvremenu, nastupilo je ledeno doba. Osjećam, svaku prokletu sitnicu osjećam. Svaku jebenu tugu i radost, sve osjećam. Ali emocija nema. Da li je moguće biti živ bez sebe? Gdje sam se dovraga zavukla, pa ne umijem da izmigoljim. Moj osmijeh odavno nije maska zatucanog klovna pred spavanje. Odavno ne aplaudiram sopstvenim glupostima. Ne pravim ih. Suza nemam iako bih ponekad da zavrištim od slomljenih kostiju koje mi štrče iz kože. Voljela bih da mogu biti toliko jaka da se prepustim nekom da me voli. No, pitam se čemu to? 

Sad kad mi se život okreće poput poludjelog karusela, i kad se jesen opet navukla na ljeto, čemu nježnosti? Od njih ću samo da otupim, i neću ni primjetiti a iskliznuće mi neki život iz ruku. Moja kolekcija ljubavi i rastanaka ne treba još jednu stranicu. Ne sada. Sad kad sam na korak od snova. Nisam sigurna da bih umjela da izgovorim one riječi na slovo V. Nisam sigurna ni kad sam ih poslednji put izgovorila. Kome? Od maslačka je ostala samo tršava besplatna glava. 

Ne pišem već neko vrijeme. Samo neke stihove izvlačim iz duše, i krvlju ih u pjesme vežem. Dođavola, ko je ugasio svjetlo u mojim stihovima? I dalje se ponekad osjećam kao prerezana na pola onim istim nožem za pomorandže koji mi je neko servirao. Svi su nastavili svoje živote. Ja još uvijek čekam neki povoljan vjetar. Mirno more. Sebe možda. Opet me čeka pakovanje, i selidba srca, novi kroaci u starim ulicama. Ja, neka potpuno drugačija u istim starim ulicama. Opet me čekaju izlizana pitanja. A sat još uvijek stoji. Datum se još uvijek nije promijenio. Kad sam dođavola uspjela da ostarim? 

Danas nije dan za šetnju. Danas je samo ponedeljak. 

Zaboravila sam reći ono najvažnije. Srećna sam. Ovako ili onako, jesam. Srce mi kaže da sam na pravom putu. Mislima i ne dam da se rastiru poput sveže opranog veša. Bijelog. Ne koprcam se više. Ne razmišljam o sutra jer mi je ovo danas dovoljno. 
A danas mi je ljubav. 
Danas mi je mir. 
Danas mi nije tuga. 
Nju nosim u džepu poput smrznutog mačeta i pomazim je ponkead. Ona je od juče. Njema noj mjesta u danas. A danas... 
Gledam to lice u ogledalu kako se smije i kažem - Danas si živa. 
I lijepa. Jebeš podočnjake, kome je još stalo do njih. 

Sunday, October 15, 2017

Obični ljudi imaju samo jedan san. Ja imam cijelo more...

- Tetka, volim te.
- Koliko?
- Do leđa.

Nasmijem se i poljubim to dijete koje tako naivno danas pita "A kako si ti moja tetka?" To dijete koje ne viđam onoliko koliko tetka treba da viđa djecu koju voli. Zato jer mi odrasli ne umijemo da budemo tako otkačeni i iskreni poput djece, jer smo zaboravili i sami kako je kad smo bili djeca. 

Zagrizle su me uspomene danas na djetinjstvo koje je prozujalo pored mene i evo me danas, crna neudata ovca famiije, jedina sa hirovima i idejama o ludilu i slobodi. Jedina koja još nema svoje ognjište, i koja još uvijek širi krila ileti, i traži i umjesto djece ljubi mačke, i umjesto zimnice sprema knjige. Bože, da li sam stvarno toliko zaostala, ili se vakcina ljudskosti i civilizacije na mene nije primila? 

Zašto se gen dosade nije nakalemio na mene, da budem i ja obična žena, da žudim za spremanjem ručka, pranjem tepiha, kupovinom zavjesa i šerpi... Zašto i dalje želim imati ludaka pored sebe koji će poželjeti da sa mnom obiđe planetu, bar tri puta prije škole i kome krokodil u mojoj glavi neće biti toliko strašan. Jer u mojoj glavi stanuje neka zver. Neka koja se hrani nebom, i osmijehom, i putevima, i slobodom. Kako se ljudi tako lako predaju i odreknu slobode svog bića i srca, i okuju se rutinom, i kolotečinom i zapadnu u paučinu svakodnevnog života, puste stomak, i bude im svejedno. 

U meni vrišti cijela ergela konja, onih ciganskih, divljih, spremna za juriš, za vjetar. U meni još srce grca u letu, i još uvijek plačem kad vidim napušteno mače, i još uvijek volim miris dobrog vina i nove knjige. Kako se tako lako predaju i izgube miris života iz vena? 

Gledam danas te ljude koji su me zbog  mojih hirova izolovali, i koji čvrsto vjeruju da sa mnom nešto nije u redu, koji se plaše moje slobode i mojih nemira. I oni su nekad kao i ja maštali i bili živi, a danas ih vidim kako preispituju svaku moju izgovorenu riječ, vagaju i piju protivotrov da ih ne zarazi moje ludilo, i moj smijeh i moja želja da letim, i budem vjetar. Jer i oni bi, znam, i oni bi na tren skinuli okove, i poletjeli. Ali plaše se. I lakše je mene izolovati i reći "Ma, Selma, ona je posebna priča, ona živi u oblacima". 

A ja moje oblake ne dam, ni za hiljadu njihovih života. Ja moj mir ne bih dala ni za hiljadu njihovih galama, i vriskova. I ako sam drugačija, neka sam. I ako sam opasnost po obični život, neka sam. I ako me zbog toga izoluju, i proglase najvećim ludakom grada, neka i to bude. Ali ne dam se, ne dam da mi uzmu ovu ljubav i ovaj smijeh, i slobodu, ne dam da me preetvore u izmaglicu običnosti jer kako bih onda pisala, kako bih onda umjela voljeti, kuda bih onda sa ovim svojim maštanjem? 

Da li bih to bila ja? 

Tuesday, October 3, 2017

Neale Donald Walsh - RSB



Hoću da vam ispričam jedan događaj od prije nekoliko godina.

Imali smo jednu komšinicu tamo gdje sam rođena koja je svaki dan dolazila kod nas. Nekad i po više puta dnevno. Jedna od onih komšinica koju svaki komšiluk ima i bez koje ništa ne može da se desi u kući. Često sam se šalila s njom i govorila „Ti kad umreš, dođi da mi kažeš kako je tamo.“

Kad je komšinica umrla, prije pet godina, dva dana nakon toga sam je sanjala. Bila sam završna godina studija. U mom snu, bila je prelijepa žena, ni malo bolesna, zračila je neobično i sjedila je u našoj dnevnoj sobi. Rekla mi je da je srećna, da joj je „tamo“ prelijepo, i da je svi pitaju kad ću ja da dođem. U snu sam joj razdragano odgovorila „Doći ću čim diplomiram“.

Probudila sam se prestravljena.

Iskreno, bilo me strah diplomirati. Naravno, evo pet godina kasnije, ja još nigdje nisam otišla, i nisam je više sanjala. Nikad nisam razumjela taj san, ali nije bio jedini te vrste. Možda bi se neko od vas uspaničio ako bih baš sve sad ispričala. Odgovor na moje snove sam pronašla u knjizi „Kod kuće s Bogom“, od Neal Donald Walsh-a. I to je upravo ono što želim da preporučim za ovu jesen.

Oduvijek sam imala pitanje u glavi Ko sam ja, zašto sam to što jesam, Zašto ovde, zašto sada. Zašto meni? Nisam pronalazila odgovore, a nisam imala koga ni da pitam. Balkan, ovakakv kakav je oduvijek je bio skeptičan, i nazadan. Koga sam mogla pitati o svojim čudnim snovima, o čudnim pitanjima, i kome sam smjela reći kako se osjećam drugačijom. Danas znam, nisam ni morala da pitam. Odgovori su oduvijek bili tu, u meni. Samo je trebalo da pronađem putokaz ka njima. I našla sam ga u knjigama Razgovori s Bogom.

Prije četiri godine sam izgubila najboljeg druga, dio djetinjstva, i dio ljubavi. Izgubila sam i nikad nisam shvatila zašto. Sanjala sam ga. Dolazio mi je u snove da mi kaže da je srećan i da ne brinem. Prije par mjeseci sam prvi put otišla na groblje, i raspala sam se u komade. Ne znam dokle se čuo jecaj i vrisak, i do kad sam sjedila na zemlji i plakala. I neka sitna kiša je padala. I prestala je kad sam ustala i krenula nazad u život. Još uvijek mi je teško da prihvatim činjenicu da njega nema. Ali sad razumijem, i nije mi žao. Znam da je bio u pravu kad se nasmijao i rekao „Srećan sam, ne plači više“. Knjiga „Kod kuće s Bogom“ mi je dala odgovore i danas, nisam više ljuta na njega.

Čitajući knjige Walsh-a možda sam postala i ja član „sekte“, možda su mi knjige „isprale mozak“, ali ja sam pronašla sebe, i odgovore na svoja pitanja. U knjizi „Sretniji od boga“ sam pronašla i mnoge neispričane tajne Zakona privlačenja, i sve ono što nisam razumjela, kako taj zakon radi. Uz ovu knjigu Ester i Abraham i Ana su dobili smisao.

Danas mi je jasno da sam morala da iskusum svoj život, ovakakv kakav jeste, i već odavno znam da je moja sreća u meni. Da ne zavisi od spoljnih uticaja i ljudi. Odavno znam da je ljubav smisao postojanja i da nekog voliš zato što je to što jeste, i da bez njega možeš da živiš. Možeš da živiš bez svakoga. Osim bez sopstvenog srca. Čak se i moj odnos s roditeljima promijenio. S ostalima još uvijek pokušavam.

Meni su ove knjige promijenile život. Shvatila sam da je vrijeme da prihvatim da sam ja svoj heroj, i vitez, i zmaj, i čarobnjak svojih misli. Jer jesam. I ti si. Odavno sam izbrisala programe koje su mi instalirali prilikom rođenja, odavno sam precrtala predrasude i pobijedila tabue. Odavno ne živim po mjerilima društva, već po sospstvenim. I već neko vrijeme pratim samo srce. Pustim mozak da proluduje malo, i opet ga isključim, tek toliko da se ne uhvati paučina po njemu. I čitam. Čitam i dalje i radim na sebi i gradim sebe da budem najbolja verzija, i da budem ono što želim vidjeti u svijetu.

Naša civilizacija, napredna tehnološki ali emotivno tako nazadna, je zaboravila koliko je važno da tretiramo jedni druge s poštovanjem i ljubavlju, da se pomažemo i da vjerujemo. Zaboravili smo puno toga i danas, na samom rubu propasti u svijetu, imamo izbjeglice, i gladne, i žedne, i imamo djecu koja umiru. Nakon ovih knjiga, moja svijest se proširila za novu, kvantnu, dimenziju i danas znam da moja pružena ruka znači puno više. I osmijeh. Nikad više ne zaboravljam osmijeh.

Danas znam, da moje diplomiranje nije bilo vezano za završnu godinu na faksu. Poći ću kad diplomiram život. Danas to znam. I znam da sam jednom već odabrala da se vratim jer moje iskustvo nije završeno. Ali o tome neki drugi put. Pročitaj i ti pa ćeš shvatiti. Možda i promijeniš svoj život. Možda tako promijenimo i svijet.