Moje knjige su sada dostupne i u elektronskom formatu 🤍

Dugo sam željela da moje knjige budu dostupne i onima koji nisu u mogućnosti da dođu do njihovog štampanog izdanja.

Sada ih možete čitati u elektronskom formatu, gdje god da se nalazite. 📖✨

KUPI E KNJIGU

Možda je ovo samo mali korak za mene, ali meni znači mnogo.

Jer moje knjige sada mogu da stignu do vas — bez obzira na to gdje se nalazite. 🤍

Ako ste dugo čekali da ih pročitate, sada je pravi trenutak. A uz svaku kupovinu stižu i pokloni.

Dobrodošli u moj svijet, stranicu po stranicu. 

Kad je jedini izbor odabrati sebe

 

Prošlo je previše vremena otkad sam smisleno napisala nešto. Otkad sam raskopala ožiljke i otvorila vrata duše. Previše je vremena prošlo otkad sam ruke u krv zaronila i umila se svojim emocijama. Nisam pisala. Nisam umjela.

Danas, na korak od svog stana, na korak od svoje sigurnosti, na korak od svojih snoviđenja, dišem sa istim onim ratištem u grudima. još jednom sam sve svoje pjesme odživjela. Još jednom sam sve svoje stihove istetovirala u vene, da ne zaboravim. Još jednom sam neki pun mjesec provela zavijajući na oblake i u očima sam sakrila zvijezde.

Nije me pogodila detonacija, i nije me ubio kraj. Znala sam već duže vrijeme da se sprema, znala sam da je još jedna ljubav otišla kroz onaj bezdan u grudima. Bespovratno. Nije me pogodilo ni to što sam tako jednostavno izbrisana kao da nikad nisam ni postojala. Ostali su geleri da štrče iz rana na rukama u kojima mi je svijet se raspao na komade. Ostali su krateri na duši i pokidana jedra. I tuga. Tuga što ljubav nije bila dovoljna.

Više nisam curica sa kratkom kosom. Odrasla sam u svim ratovima koji su se vodili u meni. Odrasla sam naglo, i prerasla cipele za koji broj. Srce je već odavno preveliko za normalan svijet. Odrasla sam i danas, hiljadama duševnih krahova kasnije, zatičem sebe kako kao herkulov stub ponosno i čvrsto stojim na sopstvenoj zemlji, i umjesto žene vidim onu gorštačku kći koja je prkosila svim olujama. Koja je ratovala za sebe. Koja je umrla i ustala stotinama puta zbog sebe.

Danas sam žena koja neće odustati, i ako ništa drugo, bar danas znam na šta neću pristati.

Pismo na osmom spratu snova

Ovo nije priča kao ostale. Ovo nije post, ni erupcija emocija. Ovo nije tuga, ni bol. Ovo je samo pismo, izrezbareno u tišini, samo kao podsjetik da postojim, negdje u ovom svijetu talasa, luka i brodova. Da sam dobro. Ne onako kako bih željela biti, ali dobro sam. Dala sam obećanja sebi, i trudim se naivno da se držim istih. I dalje sam u lavirintu emocija, u oskaćenom ludilu, i još uvijek kačim stihove po zidovima sa željom da će doći do očiju i da ću moći da kažem "Volim te".

Još uvijek koračam po talasima. Još uvijek slušam šum mora i ponekad kao da čujem poznat glas. Još uvijek zalutam u poruke ostavljene ispod vrata, i poželim svaki dan da neka nova osvane, da mi još jednom talas donese more i šapne "Možeš ti sve". Jer mogu. Sporo, ali učim izgovoriti "Ne" u pravom smislu te riječi. Onako kako je oduvijek trebalo.

Frankfurt me čeka. Holandija me čeka. Život neki van ovih zidova me čeka uskoro i u meni raste nada, da konačno imaću dovoljno snage da se ispravim. Da stanem ponosna kao nekad, i da zagrlim sebe bez obzira koliko polomljena nekad bila. Znam, vratiću se opet ovde gdje sam pronašla djelove snova, i neću odustati. Jer uskoro ću imati svoj dom, sklonište za umorna stopala. Nisam posustala. Razvlačim neke dane, ne iz straha, već samo želim donijeti odluke van ovih zidova, van ovih uslova gdje sve je ograničeno, gdje sve je proračunato. Želim biti sigurna da sam ipak sve pokušala. Ja, koja uvijek sve od sebe daje. Ja, koja je uvijek sebe rastrzala za druge. Neka, ljepše ću se sastaviti. 

I na kraju, nemam ništa da dodam osim da mi mjesec zaluta u kosu često. Da mi nedostaju pisma. Da sam dobro. I da ću biti još bolje. Hoću. Obećavam. 

Još jedna usamljena sonata na moru od snova

Sjedim tu na terasi restorana u Palma de Mallorca i pijem sangriju i na neki načn osjećam se usamljenije nego ikad. Znam, ne bi trebalo, ali et, tako se osjećam. Pokušavam da shvatim zašto i sve što i prolazi ispred očiju umjesto prizora mora i svetionika jesu momenti koje sam morala sama da prođem. Rijetko svojim izborom, gotovo uvijek prisilno, i uglavnom zato jer me nisu čuli. 
I onda kad sam sa 16 prolazila kroz provincijske priče, i ogovaranja, grafite i upiranje prstom jer sam se usudila da volim.
I kad su me ostavili sa 19 u drugom gradu bez ičega da se snalazim jer mi nisu dali da se vratim kući. 
I kad sam prolazila kroz krahove ljubavnih veza jer sam birala oštećene muškarce kao i sama što sam bila.
I kad sam se obraćala za pomoć sve što sam dobila bile su pogrde, sram i jeres. 

Nisu me čuli. Nisu ni htjeli. Nisu marili.

I kad sam bila srećna nisu marili jer kako sam se samo usudila biti srećna naspram njihovih ovozemaljskih nesreća. 
I tatinu smrt sam morala sama da preživim. Taj poziv iz bolnice, meni je bio upućen. 
I kad sam ostala sama da svaki dan trpim histeriju i tugu zbog griže savjesti jer ostao mi je jedan roditelj, jer moram, jer društvene norme i pravila ponašanja kažu tako, jer... sam bila sama. Nisam imala kud. Nisam imala snage za sebe jer sam se potrošila na sve druge. 

Jer me nisu čuli.

I ne znam kako sam se našla opet u svijetu u kom sam usamljena jer i dalje sama donosim odluke, i izbore i sama pravm planove jer su mi prioriteti drugačiji. 
Navika? Možda.
Nije mi teško, mogu ja sve. Samo sam poželjela da ne moram. Shvatim tako dok gledam preko ruba čaše da u meni i dalje stanuje dijete koje se cijeli život borilo da ga čuju, da ga vide. I još uvijek to radim. Ponekad na pogrešne načine. I možda trebam prestati. Još uvijek se sjećam tih davnih godina kad sam se osjećala nepotrebno i nevoljeno, kad sam bila bespomoćna da bilo šta promijenim. Dugo godina su me proganjale te slike. Danas znam da me nisu umjeli voljeti bolje i da nismo imali istu viziju ljubavi. Zašto me danas podsjetilo na to?

Možda zato jer sam se našla u lavirintu sopstvenih želja i shvatila sam da sam negdje u cijeloj ovoj haotičnoj stvarnosti izgubila pravac i da sam postala usamljena. Možda samo trebam nadu da zapravo sve to ima svoj cilj. Svrhu. Da ne moram sve sama. 
Ne znam zašto sam se danas podsjetila svega, pokušavala sam samo da razumijem neke zamršene niti sopstvene krvi, i zalutala sam. Preplavilo me. Nakupilo se tuge poslednje vrijeme u meni, i ova usamljenost koja me drži za ruku. Jer nisam za tugu stvorena. Niko nije. I jedva sam se skinula sa nje. Jedva sam se podigla sa zemlje u kojoj sam htjela da nestanem. Jedva sam nebo pogledala. 
Ja znam gdje sam krenula, samo ne znam...jesam li opet sama

Kad otkriješ ko si, hoćeš li to ostati?

Bila sam u Lisabonu danas. I osjetila sam se živom, koračajući ulicama Alfame i zavirujući ljudima u prozore i slušajući ritam muzike iz kamena. Osjetila sam se živom i ponovo sam bila ja, sa krvi umjesto uspomena, sa osmijehom umjesto fotografija i pila sam vino, i koračala sam, mazila mačke i otkivala Lisabon i sebe.

Uvijek sam sebe tako otkrivala. Svaki put kad bih zakoračila u nepoznato, pomjerala sam svoje granice, otkrivala sam izgubljene komade sebe koji su nestali u nekim prošlim životima kad sam bila pustolov i ptica u letu, i beduin kroz pustinju. Sve sam to nekad bila ja, i danas sam ja ona koja se smije ulicama Portugala, i vjeruje u čuda i bajke, u svoje verzije života, i neću odustati. Ako treba, putovaću još ovoliko, ali pronaći ću se.

Jer šta sam ako se zatvorim za svijet? Ako se zatvorim za nove stvari, ako zaboravim da dišem, ako se predam navikama, svakodnevnici, rutini i onome što društvo i okolina očekuje od mene? Šta sam ako se predam lakim izgovorima, i mlakim noćima, u kojima nema vina, bluza i strasti? Šta sam ako popustim pred fizičkim umorom, dok mi duša ostaje gladna? Šta sam ako izgubim ovaj život u venama i predam se, i zaboravim da se otkrivam? To ne mogu biti ja.

Nisam rođena za sve te jednostavne stvari, kuhinje, i veš mašine, za ručkove tačno u podne, i brendove. Nisam rođena da bih bila pokretna stvar u kući u kojoj nema ljubavi, u kojoj nema smijeha, sa listom obaveza prikačenom na zidu. Nisam rođena da gledam u tv satima i da ne plešem, da ne šetam, da ne vidim mjesec i da zaboravim na radost. Nisam rođena da bih umrla u sebi prije vremena. Neću!

Za ovu slobodu sam se borila. Za ovaj osjećaj života u grudima sam kroz pakao koračala. Za ovaj osmijeh sam bezdan suza ispila. I ne dam. Ne želim da nestane ova iskra radosti u zenicama, da zaboravim ko sam, i da se predam kao svi. I dalje ću vjerovati da sve može, da život nije samo da bi se radilo, gradilo, jelo i spavalo. Nije za gomilanje stvari, za hladne jastuke, za umorna jutra i otečene kapke. Život nije za brojanje godina, već za disanje momenata. I ne dam da mi to oduzmu. Jer dugo nisam znala ko sam. Ali Lisabon me podsjetio. I neću odustati.

O obećanjima

Još jedan kofer, jod jedna mapa, još jedno putovanje. Život u koferu i srce u grudima, žute čarape i šta mi više treba? Gdje god da stanem, snaći ću se, zakoračiću, pitaću. Nije me sram. Sve mogu. Sve sam već mogla.

Preturam po stvarima dok se pakujem, i u ruke mi uskoči dnevnik s kraja 2021. Mjeseci tuge, podočnjaka, suza, vina i bluza. Mjeseci izgubljenih koraka kroz maglu sopstva i planina sastavljena od pitanja. Mjeseci patnje, zemaljskog pakla, bespomoćnosti, prezira, razočarenja, zubima rastrgnutih emocija. Spisak obećanja datih sebi, oproštaj svima, i na kraju tri riječi prije odlaska „Preživjela si mala“! Vratim u glavi vrijeme unazad na neke skorije momente i rado bih sebi opalila šamar jer obećala sam da nikad više neću dozvoliti sebi ne budem srećna.

Obećala sam sebi život skrojen od snova, od vilinske prašine ostvarenih želja. Obećala sam sebi Škotsku, ostvarene vizije porodice i života kakav sam sanjala, krojila ga od bajki, fotografija, priča i života koje sam živjela u svojim maštanjima. Obećala sam i ko bih ja bila da odustanem od sebe, da odustanem od svojih želja? Da li bih to bila ja? Da li bih nekome bila dobra da odustanem od svojih krila?

Možda su svi oni bivši bili u pravu kad su govorili da imam prevelike ambicije, da se previše dajem, da prejako volim, da previše sanjam. Možda su bili u pravu kad su govorili da sam preosjećajna i prezahtjevna, jer niko od njih nije umio da me voli kako sam željela biti voljena, bez rezerve. Da budem prioritet u odnosu na svijet. Da ona riječ „Zajedno“ zaista to i znači. Da sa mnom ode u Škotsku, da mi obriše suze i da se zauzme za mene pred cijelim svijetom. Svijet da pregazi ako treba. Možda sam samo bila previše za njih. Bila sam previše i za moje ljude, i za moje roditelje, i za većinu prijatelja. Bila sam uvijek neko ko previše čita, i previše vjeruje, i previše putuje. Danas, kad prelistavam dnevnike, mogu samo da kažem „Neka sam bila“.

Iskustvo me naučilo da odglumim sreću, da sakrijem suze, da nacrtam osmijeh, da ga uokvirim u boju krvi, da na fotografijama izgledam srećno, da sakrijem bore i ožiljke, da ćutim i da niko ne može da primjeti šta osjećam. Život me natjerao da prerano naučim da držim jezik za zubima kad je u pitanju emocija. To ćutanje na svim jezicima svijeta me dovelo do sloma, do depresije, alkohola, i suza. To ćutanje me dovelo do usamljenosti i snage jer sve sam morala i mogla sama. Još uvijek mogu, ali više ne moram. Obećala sam sebi da neću ćutati. Da neću odglumiti osmijeh. Da neću sakriti tugu. Da neću sakriti sebe. Na kraju, niko ne može tako vješto odglumiti, jer energija kojom zračiš je nešto što ne može da se sakrije. Džaba filteri, instagrami, silikoni, šminka i bijeli zubi. To nešto što jesi unutra – to ti se sve spolja vidi.

Još jednom odlazim. Još jedan kofer pakujem. Kofer prepun nadanja da će ovaj put biti još bolje, još srećnije, da će moj osmijeh biti još širi i da ću još više prerasti tuđa očekivanja. Jer ko me bude volio, voljeće baš sve to što je previše u meni. Jer za njega ću uvijek biti taman. Taman za zajedno. Ja sam to što jesam. Svoje sam ostrvo i sva moja putovanja kroz prašume i kal života od mene su napravila oazu ljubavi. A za svijet ko te pita. Preživjela si mala!

O izgubljenosti

Još uvijek sam izgubljena u mapama i kartama koje crtam lijevom rukom, sa kapima krvi. Mapama bića koje sam postala. Iscrtavam želje na mariginama bokova, i u zenice smještam sve radosti koje usput pronađem. Gledam u kristalne suze i tražim odgovore na pitanja koja su mi se zarojila svuda po tijelu.

Sve sam prošla u životu. Ne mogu dovoljno da naglasim sva ta iskustva koja su me krojila u ovo što sam danas. Sve sam svoje osobine i želje pažljivo brusila u kamenu ličnosti i danas vjerujem da za sebe mogu reći da sam čovjek koji neće zgaziti drugog. Nakon svega, smrti i padova, letova i radosti, otkrila sam da je tajna života samo u momentu. U onom jednom trenutku u kom si prepušten osjećaju ispravnosti. Shvatila sam da mi je dovoljno jako malo za sreću. Tamo gdje drugi žele kuće i polja, auta i poslovnice, meni je dovoljno trideset kvadrata, da prespavam, ognjište ispred kojeg mogu sa prijateljima i čovjekom koji mi bude ljubav napraviti vatru, piti vino i smijati se. To isto ognjište ispred kojeg mogu i sjediti sama sa knjigom u ruci i toplom dekom preko koljena, sa mačkom u krilu. Kad kažu sreća, ja vidim mir u duši neopterećenoj stvarima i brendovima. Zašto? Sve će to ostati na ovoj zemlji, kad jednom odem, i ništa srećnija neću biti. Probala sam.

Jer taj jedan trenutak u Pragu je zamijenio sve vječnosti. Jer ta jedna fotografija sa Ibize je zamijenila sve ostale. Jer jedan zagrljaj je zamijenio sve tuge. 

Čvrsto želim vjerovati da sam u ovom haotičnom svijetu pronašla ljubav. Drugačiju od prethodnih, trajniju od treptaja oka, ljubav koja neće posustati kad prigusti. Ljubav koja se ne mjeri stvarima. Želim vjerovati da sam našla ostrvo na kojem mogu da predahnem od života, od lutanja. Želim vjerovati. Jer znaš, na kraju svih ljubavi jedino čega sam se uvijek sjećala bili su srećni momenti. Bili su smijehovi. Nisu bili pokloni, nisu bili ručkovi, ni izlasci. Momenti. 

Prešla sam polovinu života, i nemam vremena da ga trošim na brige oko svijeta, tuđih ratova, tuđih života i manipulacija. Imam još taman toliko vremena da se jednom nasmijem od srca, da volim onako na najjače, cijelim bićem, da zagrlim i udahnem. Imam toliko još vremena da izgovorim „Volim te“ jer u sledećem danu sve može da nestane u prah. U sledećem danu već može da nas ne bude, da se rastanemo, da sve ono što smo se borili da steknemo postane samo predmet rasprave među ljudima koji ostaju iza nas. Zato je jedino što imam ovaj momenat, ovaj dan i noć. Smijeh, ljubav, čaša vina, orgazam, dodir, bijela posteljina, šetnja, knjiga – momenti. Svijet je i onako otišao do vraga.

Nikad mi nije bilo potrebno mnogo. Oduvijek sam željela slobodu, krila nesputana, gnijezdo u koje mogu da dođem kad me svijet slomi, da predahnem, i da onda opet odem ka nebu, ka moru, ka šumi. Da budem živa na ovoj predivnoj planeti koja postoji u beskraju. Na kojoj sam eto ja rođena i srce mi kuca, kao najglasnijij eho u svemiru. Zar nije to čudo? Zar to čudo treba da potrošim na ratove, na brige, na kredite, na veliku kuću kojoj stalno nešto nedostaje, na nekog ko me ne vidi, ko me ne čuje, ko me ne osjeća? Zar taj otkucaj srca treba da potrošim na mlake večeri, na pitanja, na svađe? Ne želim. Nikad nisam ni željela. A probala sam.

Mada, upavo zbog svoje jednostavnosti svima sam uvijek bila komlikovana jer sam tražila poštovanje, ljubav, razumjevanje, pažnju, jer sam tražila zrno ljudskosti u onima koji su me okruživali. I dalje sam previše za mnoge, i dalje vjerujem u bajke, i stremim ka nebu. Na kraju, nije mi ni važno što sam previše jer nisam rođena za sve i svakog. Ponekad su najjednostavnije stvari najskuplje i najteže za razumjeti. Baš zato jer su svi navikli na komplikovano. Preplaše se od moje prostote.

Još uvijek sam izgubljena u svijetu kamenih srca bez konstrukcije. Izgubljena, ali postojim kao ostrvo. Kao srce koje samo želi mir i ljubav. Sve ostalo će biti. 

Podići zid i od sebe i od svijeta

Podići zid, pobjeći bez traga. Nestati u mraku kasabe i popločanih ulica, nestati u svom mraku i zaboraviti disati. Podići zid oko sebe, i razbiti sve. Životinjski instinkt za preživljavanjem. Kad svaka ćelija u tijelu vrišti da se rasprsne u milion dijelova. Dođe li ti ponekad tako da nestaneš u sebi, da se skloniš od svijeta, da zaboraviš da si ikad postojao?

Predugo gomilam riječi u sebi, predugo punim džepove emocijama, razbijenim staklom, koracima za nazad. Predugo već gledam u podrumska vrata kako mi zveri, jedna po jedna, trgaju lance i prilaze vratima, iskeženih zuba, spremne da me napadnu. Da me svi moji strahovi zajedno rastrgnu i presjeku mi arterije. Da iskrvarim tu na pragu od sreće. Podići zid? Nemam sa čim.

Predugo već nisam iz trepavica istresla zvjezdanu prašinu. Ćutim, ne zato jer nemam šta reći, već zato jer ne umijem opisati tu divljinu koja se nastanila u meni. Zastanem da zagrlim snove, da prišapnem sebi da je u redu da se plašim jer ušla sam u meni nepoznat svijet. U redu je plašiti se. Bez zidova, bez adrenalina u krvi, bez mraka u zenicama. U redu je. I vidim opet zveri ispred sebe, škljocaju zubima, i poželim opet podići zid. Nemam gdje.

Umorna sam i od bježanja i od zidova, i od straha. Umorna sam od biti stijena, koja se svaki put sastavi brže od detonacije. Umorna sam od zadržanih suza, jer ne vidim razlog da ih pustim, neće ništa promijeniti, neće olakšati, neće razbistriti već naprotiv, zamutiće zdenac mojih nadanja i ostaću opet sama sa sobom, praznog jastuka i još praznijih dlanova. Od toga sam najviše umorna. Od praznine koja se kao avet nastanila u meni i ne umijem je izbaciti. Podići zid? Nemam vremena.

Već danima sam zamišljeni pjesnik koji gazi koracima unazad, dok sve u meni vrišti za pobjeći, za vratiti se u mir koji sam pronašla u sebi sa sobom. Kao po navici. I dalje pokušavam da opravdam polomljena vrata i pokidane lance i puštene zveri u obliku strahova od rušenja ovog što sam krvlju svojom sagradila. Zatvorim oči, jako, stegnem trepavice, vežem misli u čvorove, samo da utišam buru, da ne slušam razloge. Da ne dozvolim sopstvenoj nesigurnosti da mi diktira ostatak života. Da pomilujem zube krvave ispred mene. Da strahu dam ime.

Podići zid? Bio bi zadnji put, jer umorna sam od traženja putokaza, od prašine, od koraka. Umorna sam od brojanja snova, i prebiranja onih koji se neće ostvariti jer nikad nije pravo vrijeme, jer nikad nisu povoljni vjetrovi, jer nikad nisam povoljna ja. Umorna sam od zaleđenog osmijeha, od zadržanih suza, od progutanih riječi jer nisam nikad željela običan život, jer nisam bila krojena za takve stvari. Jer birala sam sve što sam željela, jer sve što se desilo ja sam rekla da Hoću. Nije mi žao, samo sam umorna od biti drugačija. Treba mi predah, od sebe najviše.

Da li ste me vidjeli, jeste li?

Voljela bih ponekad da me oni meni važni ljudi vide onako kako me vide ovi stranci koji me grle i pišu te divne komentare, koji u meni prepoznaju sve ono što ni sama ne bih mogla prepoznati, puštaju me u svoje porodice i živote kao da sam davno željeni gost.

Voljela bih ponekad da oni meni važni otvore oči i srce, i ruke koje drže zgrčene oko sebe, u praznom zagrljaju, da me vide u svjetlu u kojem zračim po ovim jednu poruku udaljenim lukama. 

Voljela bih ponekad da shvate i da budu ponosni na to kakav sam čovjek postala. 

Jer danas sa sigurnošću mogu reći da sam u tome uspjela.

Oduvijek nesigurna u svojim koracima, mjerila sam ljubav onako kako sam je dobijala od meni važnih ljudi. Nije je bilo mnogo, pa valjda nisam ni vjerovala da je zaslužujem. Valjda sam se zato trudila da budem najbolja. Zapravo, nisam se ni trudila, moji uspjesi su to pokazivali, bili su prirodni kao disanje,  ali to nije bilo dovoljno. Postala sam buntovnik da bi me vidjeli. Koliko sam samo puta stranputicama hodala samo da bi se zapitali, zabrinuli, da bi me vidjeli. 

Danas znam, bio je to put odrastanja kojim nisam trebala hodati. Ali jesam. Ti putevi su me gradili. 

Danas znam, svi moji uspjesi bili su samo moji i niko nije bio zaslužan za njih osim mene. 

Moje sam pjesme ja pisala, svojom krvi, u svom mraku. 

Moje ispite sam ja polagala i spremala u besanim noćima. 

Moja propala prijateljstva sam sama prebolovala iako su meni važni ljudi likovali „Rekla sam ti...“. 

I veze koje su popucale kao slijepa ulica bile su moji porazi, moji gubici. Sama sam liječila srce, ušivala ga, i dušu parala pa prekrajala. 

Danas znam, nije mi trebalo priznanje onih koji me ne vide. Nije mi trebalo da me potapšu po ramenu, ni da me zagrle. Danas to znam, jer to su moji putevi bili. 

Voljela bih ponekad da mogu podijeliti sa meni važnim ljudima koliko me srca ovde dotaklo i koliko sam se promjenila, koliko su moji nesigurni koraci od ranije postali jaki i odjekuju zvijezdama. A to mi je oduvijek i bila želja – dotaći tuđa srca kad moja nisam uspjela. Dotaći živote i ostaviti trag u njima, jer u meni je oduvijek odjekivala ljubav, i zato sam se valjda uvijek smijala previše i preširoko, i zato sam valjda živjela u svojim oblacima, i zato sam valjda sanjala pjesmama. 

Voljela bih ponekad da oni meni važni ljudi koji su ostali da postoje na zemlji kao cvijeće u herbarijumu, da osjete koliko sam se trudila i njihov život da dotaknem, da i njihovo srce zagrlim. Nije mi uspjelo. Za njih sam samo bila neukrotiva šejtanka koja je uvijek pratila svoje srce. 

Žao mi je što me nisu vidjeli. 

Žao mi je što me nisu osjetili. 

Jer danas znam koliko zapravo vrijedim, koliko mogu, koliko smijem. 

Danas znam da sam imala pravo što se nikad nisam odrekla svojih snova. 

Progutala sam tišinu koja je ostala iza nas, i sve one neposlate poruke i pozive koji se nikad nisu ostvarili. Progutala sam ćutanje i zatvorila vrata, u tužnu jesen, najtužniju od svih. 

Jednog dana, možda će me vidjeti. Jednog dana, možda ću razumjeti.

Kad tišine odjeknu i krv se razvodni

 

Koliko ima već da ćutim riječima?
Koliko ima već da nisam otkucala nijedno slovo koje mi je došlo da vrisnem svih ovih dana? A došlo mi je...
Utisnula sam korake u lukama Španije i Francuske, i brojala sam kapi soli na obali Italije.
Koračam hodnicima i smijem se ljudima koji me znaju sa ekrana svog televizora, koji oduševljeno prave fotografije sa mojim osmijehom na njima, i svaki put pogledam put neba i osmjehnem se u sebi.
Ostavila sam trag. Onaj najvažniji – na ljudskim srcima. 

Žao mi bude u tim trenucima jer nisam ostavila trag na najvažnijim ljudima, jer njima je srce ostalo nijemo na moje uspjehe, jer im je duša ostala prazna i jer me nikad nisu naučili voljeti ovakvu. Divlju i nesputanu.
Još uvijek me zaboli to što me telefon nijemo posmatra. Pomislim, da je korona ostavila kakvog traga i da je bila grublja prema meni, da li bi i tada tišina odjekivala u grudima? 

Učim da živim bez krivice. 

Učim da živim sa istinom. 

I učim da živim sa granicama. Sa tišinom. 

Jer cijeli život sam davala sebe drugima, bezuslovno i bezrezervno sam se davala. 

Danas sam tu gdje jesam jer mi ništa nije bilo uzvraćeno. Ljudi su mislili da moram da dajem, da je njihovo pravo da uzimaju, da se hrane mojom ljubavlju a da nikad nisu pomislili da ću presušiti. Da će u meni možda nešto umrijeti. 

Uzimali su me „zdravo za gotovo“, davala sam i odricala se sebe za tuđe hirove, za tuđe želje, i danas sam tugdje jesam sa posrnulim nadama i beskrajnim grobljem umrlih želja u sebi. 

Ušivam se talasima i držim se na okupu zagrljajima. Jer ponekad taj jedan zagrjaj je sve što me drži na okupu da se ne raspadanem, da ne vrisnem. 

Jer zaboli me tišina. 

I mogla bih da je prekinem, mogla bih da opet budem ja ta koja daje, ali obećala sam sebi da neću više opet gaziti po mjestu na kojem sam toliko puta poginula do sada. 

Obećala sam sebi da ću se voljeti više od toga. 

Jer zaslužila sam više od tišine. 

Zanijemila sam, možda čak i predugo vremena ćutim u sebi. 

Svoje bitke bijem sa sobom, u svojoj tišini. Jer nekad ne mogu ni izgovoriti koliko tišina zaboli. 

Ali obećala sam sebi da ću naučiti da živim sa njom ako je to potrebno da se zaštitim. 

Ako je to potrebno da preživim.

Nasumičo odbrana noć za vaskrsle snove

Pišem i brišem. Ne umijem da formiram misli u riječi. Ne umijem da opišem ovaj strah koji me paralisao. Koji mi je riječi oduzeo. 

Pogledaj me. Te ogoljene i sapljene šume moje mladosti. Te pepelom pokrvene pustinje. Pogledaj te nagorele padine moje duše i zakrvavljeni mjesec nad giljotinom pokraj koje na koljenima klečim. 

Pogledaj me, duboko unutar mene. 

Bluz mi je. 

Vino mi je. 

Ti si mi. 

Strah mi je. 

Jer nikad me nisu čuli, još manje razumjeli. Jer nikad me nisu oslobodili, samo su me pokušavali sputati, krila mi kidati, perjem me hraniti da zaboravim na snove. 

Htjeli su mi i kosti u prah smrviti, srce mi za večeru podvaliti, sve su htjeli samo da budem jedna od ovih običnih, poslušnih, bez snova. Jedna od bezdušnih. 

Nikad moje ćutanje nije bilo shvaćeno, i moje crnilo je bilo znak za uzbnu. Svima. 

Nisu razumjeli strahove, nisu razumjeli želje, nisu letjeli, nisu sanjali, voljeli su površno i iz navike. 

Zaćutala bih, utihnula, izgorela na svopstvenoj lomači i ustajala sama. Svoja. Vatrena i divlja, da budem gorštak svojih snova. I pristala sam na to. Dok nisam srela proljeće. 

I srahovi moji, poput gladnih pasa sa smetlišta ponovo su tu pod mojim nogama, zavijaju, i bjesne. Žele me odbraniti, i ma koliko da ih milovala i pričala utješne riječi, za njih utjehe nema. Reže sa svojim slomljenim kostima, sa svojim krvavim očima, sa srcem izvađenim. Mojom su se krvlju hranili, mojom se tugom napajali. Strahovi moji. 

Moje su ambicije bile drugima stranputice. 

Moje zvijezde su bile samo bajke sa uzglavlja. 

Moje su pjesme bile drugima iluzije. Plašili su se mene, oduvijek. 

Plašili su se moje snage, moje iskrenosti, mog grudnog koša razdrljenog tako da se srce vidi kako otkucava svaku detonaciju. 

Plašili su se moje tuge, jer nikad nisam umjela da tugujem k’o drugi svijet. 

Nisam umjela biti ni sretna kao oni. Ja sam uvijek sve svoje na reverima nosila, tetovirala se emocijama i zato su se plašili. I možda sam izbrazdana kraterima tuge, možda i praznina se naselila u grudima, ali nisam umjela promijeniti svoju dramatičnost i svoju preosjetljivost na neljude. 

A kunem se, probala sam da se uklopim. Probala sam da udovoljim, probala sam manje da volim, manje da dajem, manje da boli, da budem k’o sav taj ostali svijet. Dozvolila nezamislivo, srce da mi iz utrobe iskidaju, dušu da mi rastgnu, svijet da mi sravne. Do temelja. 

Moji su me strahovi branili. Moji su ih strahovi plašili. 

Evo me sad, tu gdje jesam, na postelji prepunoj sopostvenog pepela, tu gdje sam odbolovala tuge. 

Tu sam gdje jesam, i plašim se. 

Plašim se disati jer šta ako me opet ne budu razumjeli. 

Ako opet kažu da sam previše. 

Ako ova moja ljubav unutar praznine bude previše za udahnuti, ako mi opet zlatne kaveze kao zamke postave, ako me opet ne budu čuli. 

Plašim se da su možda svi prije vidjeli feler u meni, a ja i dalje ganjam zmajeve na vjetru i kačim iluzije po tavanici. 

Plašim se da sam zapravo cijeli život lutala pogrešnim sokacima i voljela neke istrošene ljude, da sam i sama ostala željna ljubavi. 

Tako sam olako puštala da svi odu, i sama sam odlazila, jer željela sam više za sebe, bolje ljude, veće ljubavi, i ubjedili su me da moje bajke ne postoje, da sam šizofrenično nasukana na ideale. 

Dok nisam srela proljeće. 

I sad sam ostala tako uplašena, jer šta ako ga jesam sanjala? 

Šta ako moji strahovi pobjede i ovaj put?

Još jednu noć si izgurala sama... Još jednu noć je orgijala tama pod prozorom

Bila sam juče tamo gdje zemlja kosti prekriva, gdje su suze utkane u zemlju pod rukama, i pogled počiva samo na tišini. Bila sam tamo gdje se, umjesto na rame, naslonim na mermer i otplačem daljine. Tamo gdje mi je pola srca ostalo, i razrušena pluća učila da udahnu. Tamo gdje pola mene počiva pod nebesima.

Nisu mi dugo koraci pohodili taj put. Nisam ni bila tu. Plovila sam morima, tražila se, učila živjeti nakon smrti. Ali sam svuda u sebi nosila korijen zaglavljen u grudima. I vidjela sam poznato lice u tuđim očima, i čula sam srce u tuđim grudima, i svuda sam više svoja bila nego tu, na tom mjestu na kom sam nastala. I nije mi nikad bilo žao. Otišla sam juče da istresem džepove prašnjave, da zemlji ispričam neke tajne nagomilane, da ispričam duševne bure i sidra koja su mi srce zarobila. I da isplačem žal što su od svih želja koje su za mene zamišljane u nekim pijanim noćima, samo kosti ostale. U njih da ugraviam nostalgiju, u njih da utisnem ove svoje krvave zenice, i da vrisnem jednom, na najjače.

I tako, naslonjena na mermer umjesto ramena, pričala sam tuge, i radosti, pričala sam o Njemu, i sreći. O svemu što sam postigla i kako je posle ratišta to tako beznačajno izgledalo, a opet tako je veliko, jer, uspjela sam, ostavila sam trag među zvijezdama. Jer nisu svi ratovi oni sa puškama i granatama. Neki te ratovi raznesu bez ijednog metka. Oni unutrašnji, koji te ostave paralizovanog za život, za smijeh, za ljubav. Pričala sam toj zemlji hladnoj sve radosti i prijateljstva koja sam našla poput rijetkih bisera. I o sreći na koju imam pravo posle svega.

Kad su suze presušile, i kad je samo uzdah ostao, u vjetru sam čula odjek sopstvenih priča. I bilo je kao da slušam nekog meni potpuno stranog. U snove pretvorenog. Od granita iskovanog. Jer nakon svega, nisam odustala mada sam toliko puta željela na istoj toj zemlji da usnim, da dušu odmorim. Jer nakon svega, nisam prestala da vjerujem. Nisam prestala da volim. I obećala sam da nikad i neću. Da mi snovi neće ostati samo zapisi na mariginama života. Da mi sreću neće činiti grandiozne stvari, već ljudi, djela, zagrljaji, prašnjavi putevi i avionski letovi. Obećala sam da neću odustati od sebe, od onoga kakav čovjek želim biti.

Ponekad, jedino na mjestima gdje tišina progovori možemo čuti sopstvene dubine. Jedino na mjestima gdje snovi neostvareni stanuju možemo vidjeti koliko smo zapravo mali među zvijezdama. I koliko smo zapravo, veliki u svojim očima. Samo na takvim mjestima možemo shvatiti suštinu života, snagu ljubavi, i grandioznost blatnjavih koraka. Onih koji ostanu iza tebe kad ustaneš. I možda sam ostala porušena, i raspadnuta, i možda ću zauvijek ostati jednim dijelom prazna, ali nikad neću prestati da slavim život. Jer uprkos svim mrakovima, još uvijek mi zenice sjaje. I znam da više nikad nisam sama. Znam ko mi drži leđa i ko korača uz mene. Znam ko sam, i još važnije - čija sam. 

Pa, sretan rodjendan, moja mila, nevesto si krila sakrila

Sutra je taj dan. Trideset i nešto godina ranije, na svijet je došao neplanirani grumen mirnoće, i niko nije ni slutio da će im zadati toliko nevolja u životu. Ako su to bile nevolje. Ako je pregršt emocija ikad nevolja. Ali eto, sutra je dan za slavlje, jedna unikatna Ja je došla na svijet i pregršt stranputica i ko zna kakvih skretanja kasnije, evo me na okeanu, i kažem sebi da je sasvim u redu. U redu je što nisam znala, u redu je što sam padala. I u redu ješto sam ispala potpuno drugačija od onog što su planirali za mene.

Jer odlučila sam da se ponovo rodim. Svakog dana, iznova. Svakog dana zahvalna. Svakog dana – snažnija i odvažnija. To što se neki važni ljudi ne sjete kad su me rodili, i to što su mi u više navrata željeli svu nesreću svijeta – to više nije važno. To što su pored mene ti isti prolazili kao da sam korov pored puta, i to što su me se odricali – to više nije važno. To ne govori ništa o meni. Govori sve o njima. Onaj koji je mario, i koji je svake godine nazdravljao za mene – njega nema. Zato ja nazdravim za oboje. Znao je u kakvom me svijetu ostavlja. (Nedostaješ Tata)

To što nikad nisam imala tortu (lažem, bila je jedna za moj 30ti koju sam napravila i sama pojela), i to što nisam zamišljala želje i gasila svjećice nikad mi nije bilo važno. Moj rođendan je uvijek značio više nekim drugim ljudima nego meni, ali vrijeme je da se i to promijeni. Vrijeme je da znači jer znaš koliko sam postigla u ovom sumanutim svjetu? Znaš li koliko sam uspjela?

Jer jesam.

Diplomirala, dva puta.

Objavila knjige, i to četiri (4).

Putovala svijetom.

Postala TV lice u seriji The Cruise.

Voljela sam.

Bila sam voljena (i te kako jesam).

I ostala sam na zemlji, ostala sam svoja.

Ustala sam svaki put.

Nakon smrti, nakon gubitaka, nakon izdaja. Ustajala sam.

Svaki jebeni put.

Kad skupim sve ono loše što me lomilo i sve ono lijepo što me spajalo, mojih trideset i nešto je kolaž divnih uspomena. I kad jednom ispričam tu priču, kad jednom napravim taj veliki korak i dušu otvorim, znaću da je vrijedilo. Jer preživjela sam. I zaslužila sam da se ponovo rodim sutra. Da obećam da više nikad neću dati drugome moć da mi pokvari dan, ili život. Čak ni onima koji su mi život dali. Jer ne dugujem nikom ništa osim sebi da budem sretna, da budem živa, da volim sebe kako me moji ljudi nisu umjeli voljeti.

Danas, kad sam svoja, i kad sam spoznala šta je ljubav, i kad znam koliko je važno ne odustati od sebe... Danas, kad vidim koliko sam toga preživjela i koliko sam ostala uskraćena za neke sitne radosti, obećavam sebi da više neću propuštati momente. Jer svi padovi nas vode ka letovima. Danas, poslednjeg dana ove godine, moje godine – obećavam – neću odustati od snova, od ljubavi, od sebe.

Neću jer život mi je oduzeo toliko toga, ljudi još više, ali vidi – srce mi kuca i dalje. I dalje putujem svijetom, i dalje volim. I dalje sam živa. 

Kad bezdan kapije otvori

Preumorna sam. Iza mene je par pakleno dugih dana, i ne mogu da zaspim večeras. Raspukli su se šavovi kojim sam držala bezdan u sebi. Na tren u mraku imala sam osjećaj da sam opet u onoj sobi, u pet minuta do tri. Da se obrušava nebo na mene, i da ne mogu da udahnem. Ustanem, ugasim mrak i sjedim već dugo na krevetu sa pjesmom na repeat. Bio je ovo jednostavno predug dan.

A tako sam divno bila odustala od svega, osim od sebe. Tako sam jednostavno bila digla ruke, jer više nisam imala snage da se borim. Samo sam htjela da dišem. Da zaspim. Možda i da osustanem. Kako je lako reći „Ne mogu“. A tako jebeno teško ustati, posebno kad nemaš razloga za to. A ja imam. Našla sam razlog za smijeh ispod neba, i par kvadrata od ramena da glavu spustim kad treba da predahnem. Našla sam radost u ovo suvislo vrijeme poremećenih vrijednosti. Radost u vrijeme raspadanja.

I ne znam zašto su šavovi popucali, i zašto se borim za svaki udah večeras, ali znam da to i nije tako loša stvar. U bezdan može svašta da stane. A u ovaj moj stalo je više nego što sam ikad zamišljala za sebe. Više nego što je iko zamišljao za mene sigurna sam. Ponekad nisam sigurna od koje legure mi je krv sastavljena. Ali i ova krv usirena izgleda još uvijek umije voljeti. A tako sam divno bila rekla sebi da je u redu ostati sam. 

Sve je u meni vrištalo na uzbunu, da se okrenem i odem. 

I sve je u meni vrištalo da sačekam. Najlakše je uvijek bilo otići. Reći da nije to zemlja za mene.

Bilo je tako jednostavno biti mrtav. Odustati od svega. A evo me sad, na nekom kraju svijeta gdje pokušavam da dišem jer me bezdan uvukao u sebe. 

Jer mi vene gorče nedostajanjem, i jer ne mogu vjerovati da posle svega imam snage da volim. 

I kad kažem da se plašim – ne mislim samo da se plašim radosti koja mi je uvijek tako lako izmicala iz prstiju. 

Ne mislim samo da se plašim ljubavi koja mi je uvijek ostajala nedostižna i kaskala za mnom cijelog života. 

Ne mislim samo da se plašim da ću se jednom probuditi i shvatiti da sam sanjala tog čovjeka koji me uspio zavoliti ovakvu, raskomadanu i krvavih dlanova, koji je moja izgrebana koljena poljuio i amputirano srce iz ničega sastavio. 

Kad kažem da se plašim – mislim na to da će mi život biti malo da ga volim. 

Mislim na to da će mi malo biti samo ga jednostavno voljeti.

Otvorim telefon, i vidim fotografije na kojima je u svakom mom osmijehu ispisana pobjeda nad mrakom, vidim osmijehe u kojima su sva moja neodustajanja, i možda zapravo nikad nije ni trebalo da odustanem da bih stigla baš dovde. 

Jednom sam rekla – raspadanje nije kraj, to možda sve dolazi na svoje mjesto. 

I možda je baš moj život trebao da se raspadne u pet minuta do tri, i možda su detonacije morale da traju dvije godine da bih danas mogla imati ovu potpuno novu i beznadežno nevjerovatnu ljubav. 

Uvijek sam bila ponosna na moje ljubavi koje nisu trajale, jer su me učile kako se voli. Bili su to dobri ljudi, sjajni prijatelji, iako loši muškarci za ljubav. Ali naučili su me – šta ljubav nije. Baš zato da bih danas mogla da prepoznam ove ruke koje su me u jednom zagrljaju spasile na milion načina. Baš zato da bih danas mogla da znam šta ljubav jeste.

I u jedno sam sigurna. Ljubav ne boli. Nikad nije ni trebalo da boli. (Dovraga, opet sam bila u pravu).

Gdje ti je srce tu ti je dom

Neispisani dijelovi mene vrište da dođu do riječi, da im ime udahnem, da ih pustim da ti pod kožu ugraviraju sve moje tuge, sve što sam ćutala i što me godinama sahranjivalo u zemlji samovanja. Neispričane tuge u meni bi da progovore, da te osjete, da ti vjeruju. Nezarasle rane bi pod tvoje dlanove da legnu, da zaliječiš sve ono što me kidalo vijekovima prije tebe. Pluća bi da izdahnu pod tvojim nogama, da predah napravim jer toliko dugo sam sama sve sebi bila. Toliko dugo sam svoja bila da sam zaboravila kako je nasloniti se na neko rame, na tih par kvadrata mira i reći da je konačno sve u redu iako nije. Da konano sve ima smisla.

Znam, praznina me svakog dana jede, i znam tuga me svakog dana poodsjeti na život koji sam obećala da neću propustiti, al zateknem sebe u usamljenoj noći kad mi nedostaje baš to rame koje sam pronašla. Ponekad neudobno, ali samo moje, i uprkos svim nedostajanjima, to je sve što mi je potrebno danas, kad se svijet kruni i kad se otrov ljudski prikazuje na golim zidovma. Znam, još u meni tinja nedostajanje, i možda sam konačno pronašla mjesto pod suncem, a ne usudim se progovoriti. Ne usudim se otvoriti se, jer toliko dugo sam već zatvorena u sebe da nisam siguna da smijem progovoriti. Plašim se da, ako riječ izgovorim, neću umjeti da stanem, sve ću ti ispričati u meni neće ostat ništa oism mog imena.

U rijetkim trenucima, kad sam bila ranjiva kao ovo noćas, znala sam otkriti tajnu ili dvije i obično mi niko ne bi vjerovao, ili bi rekli da je moja krivica, ili bi rekli da pretjerujem. U rijetkim trenucima rijetki ljudi su mi pružili ruku i zagrlili me svojim krilima, jer moja su bez perja ostala. Jer koliko god da sam jaka i koliko god da stojeći sve oluje mogu da pregrmim, ne znači da želim. Jaka sam, jesam i u redu je. I mogu, sve mogu kunem se, ali mi je tako potreban predah. Ne od oluje. Predah od tuge.

U meni ništa nije ostalo osim neispričanih izvrnutih bajki pred spavanje, onih od kojih samo košmare možeš da imaš. U meni sve grca za mirom i tišinom, za zagrljajem, za dlanom na obrazu. U meni sve vrišti čekanjem.

Još uvijek ne spavam, još uvijek teško dišem, još uvjek sam nesigurna, još uvijek napravim jedan korak naprijed i pet unazad u svoju školjku jer to je najsigurnije mjesto na planeti. Ja u sebi. Reći ćeš da to je vrijeme prošlo, da je vrijeme za nas, za radosti i ljubav, i tako jako želim da ti vjerujem. Rekla sam ti jednom, da u ljubavi ne postoji Ali... I evo me sad gdje prvi puta izgovaram baš to... Ali...

Toliko puta sam pričala i nisu me čuli, voljela i nisu me smjeli, i toliko sam puta na minsko polje stala da je u meni ostao starh od detonacija. Jer nemam više sebe za srušiti. Jer u meni je još samo toliko ostalo za zadnji put se dati. Ne poslednji, već zadnji. Velika je to riječ. Jer me plaši praznina koja se nastanila u meni, i ne znam hoću li je ikad popuniti. Ali znam jedno – još toliko mene ima u meni da mogu te voljeti.

Smijem li reći da sam dom pronašla?

Kako se piše ljubav, da li kao jedna riječ?

Kako se piše proljeće u grudima ako je u tebi bila zima i samo su kosti i krv bile u zemlji, i u očima umjesto zenica samo izblijedile slike se vrtile poput nijemog filma? Kako se piše ljubav ako je u tebi ostala samo spečena zemlja bez sjemena i trave, bez želje, i snova? Kako se piše ljubav posle toga?

Onog dana kad je u meni odumro svijet, povjerovala sam u urbane legende da je to tako moralo biti, a znam da nije. Onog dana kad sam nad zemljom plakala povjerovala sam da će tako zauvijek ostati. Ja kao sjena nad mermerom, ugaslog srca i izgubljene ljubavi. Koliko sam samo puta poželjela da se i sama u zemlju pretvorim, samo da dušu odmorim, da praznina prestane da me jede. Srušili su mi svijet, i ostala sam kao izbjeglica na zgarištu svega što sam imala. Šta sam drugo mogla nego da odem?

Još se nisam oporavila. Još me praznina jede. Još ne mogu da zaspim bez straha da će me probuditi neki poziv, i da će se praznina raširiti svud po meni. Još ne mogu da sklopim čvrsto trepavice i izbrišem ugraviranu sliku u očima. Još ne mogu da izbacim nedostajanje iz grudi. Jer znam, još uvijek imam nekog za izgubiti.

A mislila sam da više neću umjeti da volim onako drsko i manijakalno kao nekad, kad sam imala sve dijelove sebe. Mislila sam da više neću nikad vjerovati kad mi kažu da će ostati. Mene nikad nije bilo lako voljeti. Srce na trnje nasukano, duša popavljena i rasparana, a život od previše jednostavnih želja sastavljen. Svi su željeli neki život od stvari, a ja sam samo maštala o knjigama, mačkama, ludilu i svijećama. Zato sam povjerovala u legendu da je uz mene teško disati.

I ne znam kako da napišem ljubav a da je ne isprepletem sa strahom. Jer po prvih puta posle dugo godina ljubav me ne boli. Kao onda, kad sam prvi put voljela. Kad je sve bilo jednostavno. A prošlo je od tada dvadeset godina, i znam, volio bi da me vidi sretnu konačno. Jer po prvi put posle svih godina stradanja i letova, sam osjetila mir. Jel se tako piše ljubav?

Svemu me život naučio. Zbog svoje buntovničke naravi nisam odustala od snova, iako su nekad zvučali nemoguće. Drugi su me pokušavali promijeniti, ali nikad nisu uspjeli. Uvijek sam bila nedokučiva misterija njihovih jednostavnh života. Još uvijek sam. Još uvijek jedva čekaju da zakopam cipele, da odustanem od knjiga, da zavolim pse više od mački, da kupujem servise tanjira i naučim da spremam pečenje. Još uvijek jedva čekaju da kažem da sam odrasla, a ja sam tek ponovo počela živjeti. I ne, mislim da nikad neću odrasti. 

Kako se piše ljubav kad je konačno sretneš?

Svi moji strahovi kad se zbroje

Nisam tužna više. Nisam ni razočarana. Ali sam i dalje prazna.
Pitaš me zašto ćutim. Pitaš me gdje lutam.
I odmahnem glavom, trepnem da otjeram mrak, i kažem „Tu sam“.
A nisam. Znaš i ti da nisam. U prazninama sam.
Plašim se da možda nikad više neću napustiti tu prazninu u grudima, ma koliko bila srećna.
Plašim se da će u polovini mojih zenica zauvijek ostati mrak i sjeta, i žal u podnožju trepavica.
Plašim se da će vrisak zauvije ostati zatočen u grudima kao bijesna zver, okovana i sputana.
Plašim se da će i ovaj zdenac suza jednom mi zamijeniti krv i od mene će ostati samo so.
Plašim se da ću ostati uplašena i opustošena, i da će u osmijehu uvijek odzvanjati D-mol Balaševića.
Plašim se i da neću umjeti prestati da se plašim i da će ostati samo neke fotografije koje su govorile da sam se smijala, plesala i da sam bila živa.
Plašim se da otvorim usta i da ti ispričam, jer nemam snage da se isplačem, i pustim da promijeniš pravac razgovora, da ponovo pričamo o tebi, jer ma koliko da mi je život lijep, i da uživam u svakoj zori, i svakom zalasku sunca, u meni i dalje ostaje prazina koja me doziva sebi. 

I nisam tužna. 

Izvlačim osmijehe iz džepova, i gomilam uspomene u ćelijama i možda jednom prestanem da se plašim da volim ponovo. 

Onako kako samo ja znam. Djetinje. Jednostavno. Svakim preostalim atomom sebe. 

Pitaš me zašto ne mogu da zaspim, i slegnem ramenima, i kažem da ne znam. 

A još me plaše snovi.
Još me ponekad krv zaboli od potisnutog vriska.
Još mi odzvone vriskovi, i još čujem glas, i još poželim da zaspim bez snova. 

Pitao si me jednom šta želim, i rekla sam ti da samo želim mir. 

Ne ljubav, ne sreću, samo mir. Onaj unutrašnji. 

Da prestanem da drhtim. Samo da budem u miru. 

Da se zakrpim i da ova praznina prestane da me doziva kao zalutali eho iz nekog prošlog života. 

Da vidim svijet i pronađem svoje mjesto u njemu. 

Da imam dom, a ne samo kuću. 

Plašim se, ali ipak koračam svakog dana ka sebi, i svakog dana sam bliže pobjedi nad strahovima. 

Plašim se, ali i dalje stojim uspravno, i svaki put kad padnem, ustaću. 

Plašim se, ali i dalje srce nosim izloženo na krvavim rukama, i opet koračam po užarenim riječima, i ne odustajem. 

Plašim se, ali ipak trepnem, i ugasim mrak. 

Plašim se, ali još nisam predala rat.

Od mene se uvijek najljepše odlazilo

Eto vidiš kako se svijet brzo vratio u normalu, u neke krivotvorene navike koje sam na trenutak zaboravila jer sam sklopila oči i našla predah. Za tren, opet sam sa sobom u zagrljaju, nazad u svojoj školjki polupanoj, da se zaštitim od ovog svijeta. Od svijeta kojem sam se tako lako oduvijek davala, u kom sam porasla do žene kakva sam danas, kad znam da su i ruševine lijepe ako ih posmatraš u odgovarajuće vrijeme.

Okrvavljenih tragova sjedim u nekoj špilji svoje duše, i posmatram monografiju koju sam sama sebi priredila. I sigurno ću još milion puta u danu pokušati odgurnuti ovo parče sreće što sam našla, jer sam nenavikla na to. Jer bez svega mogu, al sebe nemam za gubljenje više. Jer svi koji su me rastrgli, niko mi nije vratio nijedan komad duše. Ovo što je ostalo samo je moje. I tako, kad mi sreća doluta poput izgubljenog mačeta, samo je pomilujem, prošapućem par uzdaha, i zatvorim vrata.

I sigurno ću još milion puta u danu otkucati poruku, i neću je poslati, i pročitati one koje su mi stigle i neću odgovoriti, jer me strahovi sputaju, i one navike s početka priče. Navike u kojima sam jedva skupila sebe i još nisam sve dijelove sastavila. I sigurno ću još toliko puta napisati „Zaboravi...“ i poslati, i potopiću sigurno sva nadanja da moje ruske bajke postoje. Za dobro ove duše u ritama. Sigurna sam da ću još zilion puta pokušati detoniram uspomene, da ne mislim koliko sam se sigurno osjećala u tim ukradenim trenucima, samo da se zaštitim. Od čega? Ni sama ne znam.

Danas kad znam istine koje su mi srce iz grudi iščupale ko mrtvo korijenje, često se sapletem o njih, i zaboravim da udahnem do one granice kad me bol ne natjera da oči otvorim. Ali ne ona fizička. Jer naprosto, od mene se oduvijek odlazilo. I to je smo jedna od onih navika koje sam pokušavala promijeniti dok nisam odustala. Dok nisam pustila da svi odu koji su željeli. Dok nije više imao ko otići. I tako sam naučila na svoj zagrljaj. I ne, nije mi žao što su otišli, neki su morali, a drugi - sami su birali.

Odlazila sam i ja. Iako sam ponekad poželjela da ostanem, nisam pronalazila prostora za sve svoje želje. Ostajala sam neopisana, neispunjena, i kad bi euforija zaljubljenosti prošla, ostajala sam prazna jer nisu me slušali, nisu me razumjeli, htjeli su me mijenjati, smanjiti me, utišati me do nepostojanja. I tako, sad, kad sam opet u svom zagrljaju, dok Pluton odlazi u retrogradu, ja koračam naprijed. Davno sam naučila da ne gledam iza sebe, da se volim i da budem srećna na svoj način.

Posle svih krahova poslednjih dvije godine, u meni više nema šta ni da se sruši. Ovo malo sreće što sam našla u ruševinama predala sam vjetru. Ako se vrati – dobro je. Ako ne – nikad nije ni bilo moje. Jer to je sve što imam od života. Trenutke koji me podsjete da sam živa, trenutke koje tetoviram pod kožom i neke zagrljaje koje čuvam ispod srca. Bar onih komada koje sam u srce sastavila. A život je sastavljen baš od tih čarobnih trenutaka u kojima si bio živ, sretan i zagrljen do pucanja kostiju. Ljudi će uvijek doći i otići, na ovaj ili onaj način, ali moje trenutke mi niko ne može oduzeti. I to je veličina života.

A šta kad zanijemim u sebi, kome ću dušu otkriti?

 Zanijemim tako ponekad satima, danima, nekad i živote oćutim u trenu. 

Zanijemim jer me stigne nedostajanje, i strahovi koji polagano kaskaju za mnom.

Svaki put kad pomislim da sam im utekla oni se pojave, kao gladni psi željni moje krvi. 

Zanijemim, jer do sad je sve bilo uništeno. 

Uvijek je postojo sat koji je otkucavao do detonacije. 

Nekad sam ga uspjela čuti na vrijeme, ali još nijednom uspjela pobjeći; ja sam bila ta koja je bila raznijeta na komade. 

Zanijemim jer ne umijem reći koliko me plaši srce koje je zakucalo u grudima posle smrti. 

Zanijemim jer riječi me izdaju, jer strah me savlada i samo bih ćutala, disala taj miris kože koji me razara, i ćutala. 

Oćutala bih i ljubav i tugu i sreću i sve ove emocije kojim ne umijem ime dati, jer prošlo je tako dugo vremena, čini mi se vijekovi su mi kroz prste poispadali otkad nisam osjetila život, ili baru nadu. 

Jer davno sam digla ruke. 

Davno sam prestala da se nadam. 

Živjela sam po svojim pravilima. Voljela sam kog sam htjela znajući da će kraj doći, da ću ga sama pronaći. 

Tražila sam se, i bila sam okovana soli, i okupana suncem, i padala, i ustajala, i nikad nisam odustala od sebe. 

Znaš, život su već svi opisali, ali rijetki su ga odživjeli. 

A ja sam evo zanijemila, jer u meni posle ratišta ništa nije ostalo. Ona praznina koja mi je u grudima stanovala i zbog koje sam zaboravila ime i smijeh i ukus radosti... još je tu. Smanjila se, uvezana talasima, zagrljajima, razglednicama koje kačim po nebu. Smanjila se, i mada me još proganja nedostajanje, dišem. Plitko, isprekidano, ponekad i zaboravim, ali dišem. 

Toliko sam bila umorna od praznoće da sam samo željela zaspati. A to je jedino što nisam mogla. Jer snovi su se vraćali, i plašili me i nisam umjela zatvoriti oči. Još uvijek me plaši ono što vidim iza trepavica, i još uvijek me bol presječe preko stomaka, i prestanem disati.

 I srce mi stane, na najmanji treptaj, ali osjetim da stane. 

Još uvijek sam ponekad umorna. Od biti jaka. Od izgovaranja "U redu je", a znam da nije, i mada još uvijek potpuno ne razumijem kažem "U redu je". 

Voljela bih da mogu razumjeti razloge za ćutanje, da mogu reći da je bilo do mene, da sam ja pogriješila. 

Voljela bih da mogu da ponovo budem cijela, ali plašim se da ću ostati ovako nagrižena nedostajanjem, da ću ostati da šepam na lijevu stranu jer mi fali komad srca koji nikako da zaraste jer zvijeri su me rastrgle i detonacije svijeta su me raznijele. 

Zanijemim ponekad jer preplaši me ljubav koju sam pronašla u ovom svijetu koji sam odabrala. 

Ljubav koja je sve što ljubav dosad nije bila, a željela sam. 

Zanijemim jer u ovom svijetu ludila i promašenih snova sam ugledala zvijezde u očima, i uplašim se jer...život mi još nije ponudio primirje. Još negdje neka detonacija otkucava. 

Uplašim se, jer u meni nije ostalo više snage za preživjeti. 

Zanijemim jer me sreća uplašila. Jer me ljubav pronašla i sve što umijem je da zaćutim i čekam. Da se nasmijem, odmahnem glavom i kažem "U redu je", jer nemam snage da ispričam nedostajanje a da ne zaplačem, a od suza sam i te kako umorna. 

Pronašla sam smijeh u ovom ludilu, i nekog meni sličnog, meni rijetkog, i voljela bih da se ne plašim toliko da zanijemim kad utonem u zagrljaj. Jer neki zagrljaji su za zbogom, neki za zauvijek. Neki te zagrljaji odnesu sa sobom, a neki te sastave u cijelo. I sve što znam je da zanijemim. 

Tad još nisam ništa znao, i još nisam verovao da na svetu sreće ima

Ne znam jesam li iz tvog rebra nastala, ali u tvojim grudima bih mogla živjeti, u tom skloništu od krvi i kostiju. Ne znam hoću li dom tu pronaći, ja, vječiti nomad u potrazi za polupanim dijelovima sebe. Koliko god sam se pronalazila toliko sam se i rasipala na putevima koje sam birala. I takva, rasparena i u totalnom neredu, zateknem se danas kako rušim zidove oko sebe, iste one koji su me zatrpali kad svijet se srušio.  Zateknem sebe kako želim još uvijek biti živa, i još uvijek izgleda mogu voljeti. 

Još uvijek sam uplašena. Takva sam i rođena, sa previše krvi u venama, previše srca u grudima, i kad jednom se dam, dam se cijela do razaranja. Ne umijem drugačije. Zato mi je duša detonirana i od nje su bojno polje napravili svi oni koji me nisu razumjeli, koji nisu ni pokušali čuti grcaj u glasu. Još nisam prestala da drhtim od detonacija.

I ne znam da li je u tvojim grudima dom, ali mi krv odjekuje prepoznavanjem tvojih dlanova, kao da sam ti dušu negdje dotakla u drugoj dimenziji, kad smo se poznavali u svijetu bez granica. 

Zaboravim nekad da dišem. Od želje, od gladi za tobom, od ludila u krvi kojim sam zaražena još prije rođenja. Zaboravim da udahnem jer mi još miris tvoje kože stanuje u porama. I preplašim se u trenutku, jer šta ako mi srce odbije da zakuca, ovi komadi koji su ostali a koje srcem zovem. U meni stanuju svi napušteni snovi kojih sam se odricala, i oni koji su me proganjali pa sam od njih noćima se budila u vriskovima. Stanuju u meni i napušteni cirkusi, parade i uveli suncokreti koje niko nije znao okrenuti ka suncu. I to što čujem te da u snu pričaš, to je zato jer znam šta su snovi. Stražarim nad svojim košmarima već dugo, zato i na tvoje pazim. Nisam sigurna da li ću ikad više uspjeti da zaspim kao ranije, samo da utonem u noć, jer i od snova me strah. Vidiš, jedino se od života ne plašim. Možda baš zato jer više nisam imala šta izgubiti.

I ne znam da li je pod tvojom kožom dom, ali znam da ovu oluju u sebi jedino mogu pobjediti ako srušim zidove. I nemoćna sam više da se odbranim. Jedino što još mogu je da ti vjerujem.